Srednja škola Duga Resa

Maja Višal

Naša učenica Maja Višal, sada 4 razred gimnazije u svoje slobodno vrijeme piše pjesme. Svoje najdraže podjelila je sa nama. Pročitajte ih u nastavku i uživajte i lijepoj melodiji riječi Maje Višal!

Hoće li?

Hoće li tvoja ljubav ostati nijema prema meni?
Hoće li tvoji dodiri postati nepodnošljivi?
Hoće li tvoje riječi ostati neizrećene,ili pak grube?
Hoćeš li ti isčenuzi iz mog života,
ostavljajući samo bolne tragove prošlosti?
Hoću li ja ikad moći ponovo živjeti,
a ne biti mrtva od života? Hoću li nakon tebe pronaći sebe?
Hoću li ikada shvatiti zašto si otišao?
Hoću li te ikada prestati pitati ova pitanja,
svjesna da nemaš dovoljno ljubavi,
dovoljno obzira da odgovoriš?

Lijepa moja Hrvatska

Gledam te kroz oči četrnaestogodišnjakinje
I naizgled sve je divno.
Sreća.
Onda se sjetim tužnih očiju siromaha
I zamislim date gledam kroz njih.
Tuga.
Suze su padale niz lice
Kad si se za slobodu borila i nju izborila.
Ponos.
Jedna su ti se vrata otvorila
A mnogi ulazi otvorili.
Mogućnost.
Danas ne zaboravi na mene
I sve koji te gledaju.
Nada.
Svatko na te gleda drugačijim očima
A ti u nas gledaj očima sigurnosti .
Ljubav.
Gdjegod mi pošli, gdjegod naš pogled seže
Zauvijek smo vezani uz tebe.
Vječnost.
Htjeli mi to ili ne srce kuca ritmom tvojega.
Dopusti da otkuca i zadnji zvuk pjesme tebi,
Hrvatska zemljo
Početka, Kraja i Vječnosti.

Pjesnikinja

Tiho srce lišeno ljubavi.
Plače za svojim smislom.

Ja, usamljena pjesnička duša,
Ispunjena ljubavlju bližnjih,
Plačem nijeme suze, nitko nije
Dovoljno blizu da zna.

Oni, jednako važni,
Posebni. Plaču zbog života samog.
Nisu naučili živjeti.

Vidim

Vidim beskrajne zlatne ravnice,
sjaje u očima čovjeka koji ih nikada nije vidio.
Vidim planine, toliko visoke da nitko,
nikada nije bio na vrhu.
Rastu na slikama onoga koji je o
njima maštao.
Čujem pjesme koje nikada
nisu bile skladane.
One su neizrečene
čekale u ustima onog
tko ih je stvorio.