Srednja škola Duga Resa

Iako je Ivan upravo završio svoje školske dane u našoj školi,  iza njega ostalo pravo malo pjesničko blago.  Svaka je Ivanova pjesma prije svega  osobna priča, prožeta dubokim razumijevanjem života i njegovim veselim, ali i onim tužnijim stranama. Sam Ivan kaže:'' Živim u malim ljudima... njihove osmijehe slušam, gorke im suze kušam''. Time zasigurno potvrđuje životnu zrelost koja je preduvjet za pjesničko sazrijevanje.

 Ivane, želimo ti puno uspjeha u daljnjem radu i svakako barem jednu objavljenu zbirku pjesama!

Jesmo li tko?

Jesmo li procvali ili uvenuli u našem sramu,
Jesmo li zaboravili ili se dosjetili ponosa?

Tko može reći istinu, a da ne kaže laž,
Tko može mahati i u isto vrijeme govoriti?

Bojimo li se sebe  i svoje snage,
Bojimo li se svoje tuge i slabosti?

Rođeni smo, a možda smo umrli;
Mi smo živi i u smrti.

Barem danas

U kojem kutku naši puti leže,
I  kojem nebu naša srca teže,
I  na koja obamrla tijela bježe?

Koliko će dugačak biti taj vječni put,
Koliko ćemo potoka preskočiti,
Koliko rijeka preplivati,
Koliko mora preploviti?

Što ćemo na nogama nositi,
Hoćemo li imati snagu rijeke,
Hoće li biti vjetra za naša srebrna jedra?

Hoće li put imati kraj i povratak,
Da zađemo u znani topli kutak?

A kada se vratimo, hoće li se još pljeskati
I pjesme svirati, pjevati?

Možda  i nama glasi utihnu,
Možda se i za nama više nikad lica ne osvrnu.

Sigurno je
Da mi  već kročimo
I jedrimo

Putem  hodamo
I zapitat se više neću.
Barem danas neću.

Putnik

Odmori se, putniče,
Od svoje potrage.
Nemaš više snage.

Spusti torbu na zemlju i sjedni,
Uzmi moju crvenu jabuku pa pojedi,
Misli sa mnom podijeli,
Duh okrijepi.

Nemoj trčati!
Hodaj, brate!
Te tvoje brze noge

Život ti krate.

Što to grabiš
Tako čedno?
Zar poljubiti je želiš?

Sjedni,
I doći će ona sama
Ako joj se prohtje.

Ako ne,
Ti od mene kreni.
Uzmi još jednu jabuku
I pjevaj mraku
Pjesmu slatku!

Sigurno

Shvatio sam istinu
Da nije ti bilo lako
U tom svijetu

Patio si
I krvario
I suza sakrio

I možda nije uzalud

Ova tama i trud

Možda je došlo vrijeme
Da pokažeš mi put

Mjesto gdje neće biti tijesno
I tajnama okovano

Možda sam naslijedio tvoj glas
Koji će mi donijeti spas

Malenkost                                  

Živim u malim ljudima,
Onima što izjutra  piju kavu,
Pozdravljaju me toplim očima,
Što miješaju san i javu

Hodam med vunenim kapama,
Smeđim pohabanim sjedalima

Njihove osmijehe slušam,
Suze im gorke kušam

U malim ljudima jutro  vidim ,
Baš ono koje tražim
Da se iz noći rodim

Malen,
Najmanji od sviju
Što snove sniju

Planine

Dok sam budan sanjam, o miru,
O kućici, pored planine, gdje rijeke poniru,

Samo ja i lula puna duhana, vjerni jedno drugom,
Udišem nju i planinu, za mene stvorenu

Nema čovječanstva ni boli, samo ja i vuk,
Hladnoća, zrak bijeli, duša, muk

Ostari bih tiho, s bradom sijedom,
Popravio bih sebe planinom, dušom bijelom

Planina II

Još uvijek o njoj sanjam
Na san se oslanjam

Da udahnem potpunu samoću
Eto, to je ono što ja, vuk,  hoću

Da sjednem pored rijeke što ponire
Pa da odlutam gdje izvire

Zapalim lulu i zasviram frulu
Sagledam ponor i izvor
 

Život i Smrt
Smrt i Život

Demon

Zašto uvijek pišem isto
Kad mi na umu nikad nije čisto

Tražim izlaz, tražim isti stih
Da pobjegnem od demona svih

A oni neumorni, hodaju
I noću me batinaju,
Balade mom srcu pjevaju,

Dušu opsjedaju

Ona pada
Spušta se niz prozor, tiha, naivna i mlada

Gola i prekrasnih grudi,
A demoni ludi

Lupaju, grizu, trgaju
Pale ju, kradu

Kraj ove noći sad se bliži
San me čeka, đavo čuči i huči
U snu me služi
Lucidnim snovima muči

Duša mjeseca

Gleda me on, pun očiju,
S opomenom, kao oblak što mu zaklanja pogled

I reče:

Vidi ovu zvijezdu , tu pored mene,
Ona je sunce, a ja, ja sam samo umoran
A tako sam blizu i tebi, a tako daleko od nje

No nemoj se uplašiti
Svak' ima svoje mjesto
Ti, oblak, ja i ona
Ja ću zaći, ona nestati, ti ćeš zaspati,
Oblak rasprsnuti

A sutra, sutra ćemo biti ćemo ja i ona
A tebe neće biti
Vječne sne
Ćeš sniti

Tisa
 

Vjerno pratim snove,
Vječno pratim njihove obrise
Kao otrovne tise
Što ih tvrdi prsti love

Mnogi će od njih pobjeći.
Ja od njih ne mogu uteći

Mogu samo svaku njihovu kap popiti,
Kao žeravku progutati

Pa i neka!
Nek ' njih troje
Meni snove neka broje

Oni su samo moji
Za njih se moja košulja kroji

Rasklopljeni kauč

Oveća soba
U jutarnje doba

S prozorima bijelim
Zavjesama prozirno smjelim

Na rasklopljenom kauču ležim,
Na svojem duhu sjedim

Ti si pored mene, gola,
Gola u svjetlu

I ti sjediš
Sa mnom svijet želiš

Samoća

„Jesi li sama večeras?“ pitao je
I sada umoran sam je

Umiven tugom, večeras, žudi,
Još uvijek prošlost zaboraviti se trudi

Vrijeme prolazi, samo budala nikako da shvati
Da više nema pitanja, sve je pripalo sjeti

Ljubav je davno rekla zbogom
Lišće teškim korakom, nestalo tragom

Samo on, valjda mislio je uvijek
Uvijek Vječni

Mrak

Zašto se još uvijek mraka bojimo
Makar cijeli život kroza nj hodimo

Uvijek nadamo se svjetlu
Ranoj zori, pijetlu

U danu sve je znano
Očekivano,dosadom dano

U mraku, u mraku
Dočekamo, otkrijemo

Zlatnu mačku

Ona sjedi, leži i gleda
Očiju mraka, napast će sprijeda

Tu gdje najviše boli
U ranu koja gori, gori, gori

Noć

Noć, Noć
Tada duša zove upomoć

Žega, žega
Nema bijega

Gleda, gleda
u daleke doline i brda

Misli, misli
Jadi i misli, svi su ga stisli

Šapće, šapće
Strpljenje sve je kraće

Noć, Noć
U njoj leži spoznaje moć

Pjesma čovjeku II

Zamisli, čovječe,
Da nestaneš u zemlji dalekoj
Tebi nepoznatoj

Daleko od doma
I svoga stola
Na kojem si ostavljao kutije šibica
I kutije bombona

Daleko od topline i prirode ,zova
Crvena krova
Bez svog prozora,
maglovitih jutara
I mladosti dana

Trešnjina mirisa ulice,
Knjiga s police

Zamisli kakav osjećaj bio bi to,
Kako osjećao bi se pusto,
Obavijen strahom
Maglom gustom

Ćipa

Teško je ne spomenati tog čovika
Oko njega uvik neka krika i škripa

Uvik s o njem priče potucaju
Od nosa do nosa smucaju

Nemre se reći da je visokog stasa
Al ga ima oko pasa
To je jasno sasma

Uvik je negdi po strani
Budno pazi, da neki ne zastrani

Na svaki penez gledi
Al ni škrt, uvik dobru reč ispripovedi

Makar ima dost let
Još je kak škanjac, oštar kak žilet
Pri njem sto ljudi, sto ćudi
Pri njem niki ne štedi
A bome ni ne zavredi

A Ćipa se prigne
I svim nam sam namigne

Šandur

Uvek se na bicikljinu vozi
Posred ceste on se mašinama grozi

I mislim si; kak ga već ni pobral Bog
Kad nasred ceste, peva u svoj rog?

Pa kak mu se gume nisu već izlizale
I kočnice otpale?

Ja čul sam da je par put  u grabam završil,
Da se u potok prerušil
Kak detlić u drvo zabušil
Al bome nigdar ni ko slavuj zapjevušil


Al niš njega ne štundira
On bicikljina pedalira
I belega vina si spije
Da mu srce grije


Pedalu po pedalu
I eto ti Šandura na tvom plotu
Na svom drndalu
Smije se bez zubi kak bedak
Al baš štosan to je divljak!

Otajaj

Čudan je fantičak to
On opće ne mari za zlato
On bi htel bit ptic jato

Često ga vidim kak na balkonu stoji
I raznovrsne oblaki broji

Oči mu nigdar nisu mirne
Možda od preveć tmine

Pa upitam kaj mu je
I zakaj tuguje

On samo s rukom mahne
I duboko u se udahne

Veli:

Niš mi ni!
Kaj me nigdar nemrete na miru pustiti!
Uvek morate glave zabadati!
U tuđe posle mešati!

Otajaj proć!
Dabogda te progutala crna noć!

Divan s vragu

Nasrid starega puta stal je čovik
kleknul na trdu zemlju
Počel kleti i Boga zvati
Kričuć i moleć na sve četveri

Nu dej! Nu dej! Se sam zgubil!
Se je prepalo i se je zginalo u mraku!
Hiža mi zgorila, i suša njivu presahnala!
Telica mi mrla, žena me ostavila!

Si me iskal?
Si me iskal?

Zval sam te jer već nemarem zmagati.
Tulku nesriću i nepoštenje.
Da kaj sam ja Bogu skrivil!

Niš, niš skrivil nisi.
Ni po Božjoj reči nisi pogrešil
Sad bum ja tebe sega odrešil
Sam reci kaj ti rabi

Rabi mi samo komad kruha
Jaka pleća
Još jače ruke
Da me odreše od ove muke

Nu sinko zdigni se i isprsi
Još deset let rasli bu i rodili trsi
Njive bu bogorodne
I vusnice nebu žedne
Usta nebu gladna
Grla bu gutala
I srca bu tancala

Sam, ja bum već došal kad deset let prejde
Bum te poiskal u tršću
Pa buš mi vrnal se kaj sam ti dal
Već me vidil nebuš, neg bum te ja kak pčela cveta našal.

Viseći vrtovi Babilona

Na četverokatnoj kuli
Cvijetku ona latice guli

Tu slapovi teku
Pjesmu slatku, žubore meku

I cvijeti svijeta rastu
Tu oči njene plamte u zraku
I nitko tu dotaknuo nije zemlje
Sve nešto u zraku dremlje
Izdignula se iz zlatna pijeska
Obasuta, puna šarolikog vrijeska
Pokraj rijeke Eufrat
Tamo gdje joj s desna stoji brat
Jer vratila se ona, u svoj vrt
Da ostavi svoju kožu nježnu
Na svodu, na zrcalu i kamenu
Da prisloni svoje bijela cvijeta usne
Tu će polegnuti svoj dom, ušne resice tužne
I kapat će s njih bistre suze
Zvali su je kraljicom, svojom odabranicom,
Krotila je zvijeri, sagradila mnoge tajni dveri

Na četverokatnoj kuli
Cvijetku ona latice guli

Za prošlom ljubavi ona ćuti
Sve na zaborav u srcu sluti

Kriška jabuke

Ušla je u mene tiho
Sa sklopljenim očima
Dugačkim trepavicama
Blagim obrvama

Na ruševinama mojega grada
Ponosno je stala
Treskom zalupila  vrata moga srca
Otvorila razbijenu kapiju

Crvena rijeka
Teče kroz mene
Mirno
Spokojno na kraju vremena
I na tren me ostavila bez bremena

I teče, teče nijemo
Ljeska se i zrcali na zalazećem suncu
Kao zrcalo

Nestao je prkos, snaga
Ostao je samo pogled njenih očiju
Na mirnu rijeku
Dijete podignuto rukama uvis
Dijete koje čupa kosu na suncu

Starac u sutonu
Što jede jesenske plodove
Dijete s kriškom jabuke

Čovjek s nožićem
Čvrstim nogama
Još mekšim rukama
Djetetovom znatiželjom
Guta koštice

Ocvala trešnja

Nasred puta stala mlada trešnja
Zasjela da se napije vode
Bijela poput plahe rode

Krhka i plaha
Čvrsta i bez straha

Zabijelila se usred šikare
I sitnih kamenja
Kao malo jare

Uzdigla se u horizont
U uvalu neba
U luke čistoće
Daleko od zloće

Zaplovila plavetnilom
Kao tisuć' malih oblaka
Raspršenih

Odletjela kao rode u jesen
Kada se bere kesten

Koplja

Putem gorskog kraja
Gdje se plavetno nebo s tamnim planinama spaja

Na tamnozelenim tijelima gorja
Iznikli su zimzeleni bori i bijele breze

I pogledom na njih duša se grozi
Jer glave su im odsječene
Njihova kosa je na tlu

Sliči na ratničku glavu u boju palu

Vjetar i led odnijeli su im krošnje
Sledili i zarobili
Poput miša
Što ga ganja bijeli ris
U gorju grize smrti miris

Čudom mojim, vidim u njima ljude
Što se ujutro bude
Noću spavaju
Snove sanjaju

Mi smo slomljene duše, gola koplja,
Izgorena breze snoplja

Gora je jaka  i tlo je stijena
A  mi, mi smo popucala koplja