preskoči na sadržaj

Srednja škola Duga Resa

Login
Kad kiša pada...





Zlato skockani

VIDI - nominirana stranica


google plus

http://ispiti.skole.hr/beta/mentor1/common/

http://public.mzos.hr/Default.aspx

https://www.postani-student.hr/Ucilista/Default.aspx

http://www.skole.hr/

http://www.carnet.hr/

http://www.studij.hr/

SickBrick by Mladen Bošnjak

KNJIŽNICA

Voditelj: Karolina Hosu, dipl. knjižničar i prof. hrvatskoga jezika

RADNO VRIJEME:
Ponedjeljak: 8:00 h -14:00 h
Srijeda: 8:00 h – 14:00 h
Petak(svaki drugi): 8:00 h -14:00 h

NOVINE SENZACIJA

Školske novine Senzacija

Školske novine Senzacija

Eva Knežević

Eva je učenica 3.a razreda, a pisanjem pjesama bavi se još od osnovnoškolskih dana. Iako je autorica zaista mlada, njezini stihovi su vrlo zreli i originalni. Eva kaže: ''Ne shvaćaju svi gdje se život skriva...'' i to je doista istina. Međutim, Eva svojim pjesmama pokazuje da ona pronalazi sve skrivene kutke i otkriva ono što mnogi ne mogu ili ne žele vidjeti. Ne boji se mračnih kutaka, već upravo u njih zaviruje.

Evi želimo još mnogo inspiracije i pjesama!

 


 

Čovjek i zvijezde
 

U bojama i svjetlu netaknutog svemira,

Kao slike izložene bez okvira,

Kucaju srca u crnim dlanovima,

Stara u javi, mlada u snovima.

 

O, kako su živi ti plamenovi cvijeća!

Tko god ih u tami ugleda, nadu osjeća.

Jer život nije uvijek voljen i cijenjen,

Posut je vatrom i iskušenjem.

 

Ne shvaćaju svi gdje se život skriva,

Ne znaju da se život u javi sniva;

Ne znaju da je sto srdaca umrlo

Da bi tvoje, jedno, kucalo.


 

Zdravo, čuvarice

 

Zdravo, djevo, ljepoto oblaka,

Pomahnitala ptico mraka,

Lijepa li si u snenom letu

Kada žuriš svome crnom cvijetu.

 

Ne idi u svjetlost, zvjezdana vilo,

Ne hrli anđelu u bijelo krilo,

Već poleti u zagrljaj nijemoj tami

Da sluša tvoj šapat kad ostanete sami.

 

Hej, ženo prašuma i rijeka,

Daj mi da slušam tvoju kišu izdaleka,

Da osjetim suze tvoga lijepog lica

Kad moju pustinju obuzme nesanica.

 

Drži me čvrsto dok ne utonem u san,

Grij me obrazima mekim kao lan,

Ali umorne oči još mi ne sklopi,

Nego me u zviježđu svojih utopi.

 


Danas
 

Čovjek je pustinja ili oaza,

Živa zemlja ili kamena staza,

Njegove riječi su zapravo djela,

Njegova ljubav bol je nanijela.

...

Čovjek više nije biće, on je lutka,

Gleda na svijet iz mračnoga kutka

U sobi nekog lutkara čudnog

Kojeg nikad ne vidjeh budnog.

 

Ne želi da svjetlo probije mu oči,

San crn sniva u crnoj zloći.

On ne razlikuje jučer od sutra,

Njegove noći ne poznaju jutra.

...

Lutka poziv na igru čeka

Jer nije ona dugoga vijeka.

 

Nisu se nikakve predstave odigrale

I jadnoj su lutki oči ispale.


 

San o tami
 

U tamnoj sobi ukaže mi se slika,

Sve je tiho, a čuje se vika;

Plaču li njene boje u mračnom okviru

Ili se  osmijesi u tami naziru?

 

Moje oči svjetlost ne vide,

Ne čujem mrak kojim putem ide;

Samo koraci u sablasnoj noći

Gutaju maglu u tihoj samoći.

 

Bešumna glazba na sjeni od stakla

Pleše s dušama iz pepela pakla

I lomi valove gustog dima

Tražeć'  svjetlo u gorkim beskrajima.

 

Ne vidim više ni tamu ni boje,

Čujem samo uzdisaje svoje;

Vidim utvaru, zatvara sve prozore

I ne da mi da pobjegnem iz noćne more.


 

San o sutra
 

U šumi nemirne tišine

Pogledam gore u mračne visine

I vidim svjetlo nečista lica -

Izgleda kao zviježđe golubica.

 

Sanjarim o nekom lijepom svijetu

Gdje su zvijezde kao ptice u letu

I plešu uz simfoniju vjetra

Na niti od tame i svjetla.

 

Maštam o vrhovima planina

Gdje se s kamenom igra mjesečina,

Gdje sunce prekriva lice

I promatra nebo kriomice.

 

Pogledam negdje u daljinu

I u svoj tuzi osjetim toplinu;

Zagledam se u malu sunčevu zraku

I vidim preocvjetalu ružu u sumraku


 

Netko tamo nebitan

Misliš li ti, dušo bijedna,

Da su tvoja mišljenja tako vrijedna,

Da se dičiš zbog uma snažna

Jer tvoja dobrota nije lažna?

 

Lažno je sunce koje te obasjava

Jer u tvom srcu crnina spava

I misliš da mudre tvoj stav zanima,

A sam lutaš glupim beskrajima.

 

I glupost tvoja ni s blatom se ne mjeri,

Zbog nje nećeš ni u dom zvijeri.

Stajat ćeš samo na suhom pragu

Čekajuć' kišu da ti ispere ljagu.

 

Putniče slabi, kuda lutaš?

Tražiš li spas, bol gutaš?

Ne znaš ni sam kamo bježiš,

Tražiš cvijeće, a trnjem se tješiš.

 

Nema svrhe od kajanja tvoga,

Nema svjetla, ne traži Boga.

Gledaj svoje sunce kako se tami klanja

I uguši se u truleži svoga postojanja.


 

Medena

 

Nježne ruke otvorene za zagrljaje,

Praznim riječima puninu daje,

Srce otvoreno za zvijezde

Gdje se kiša i vjetar gnijezde.

 

Glazba za mora i rijeke,

Za livade i šume daleke-

Njezin glas kao odsjaj svijeće

Po nijemim i tamnim zidovima teče.

 

Kao mali anđeo uz zlatnu liru

Piše note gdje se oblaci dodiru

I pjeva zemlji o velikom letu,

Zagrljaju krila u bijelom svijetu.

 

U svijetu bez sirena i vila,

Bez živućih bajki i zmajevih krila

Postoji ona, licem poput cvijeta,

Zvjezdanim očima i osmjehom djeteta.

 

 

preskoči na navigaciju