Nakon 5 sati vožnje dolazimo do našeg prvog odredišta,Padove. Prekrasni i bogato ukrašeni grad na sjeveru Italije. Grad je poznat po brojnim crkvama i trgovima koji svojom veličinom i ljepotom ljude jednostavno ostavljaju bez teksta. Najpoznatija crkva tj. predstavik sakralne umjetnosti je bazilika sv. Antuna u središtu grada.

Bazilika je između ostalog poznata po tome što se u njoj nalaze relikvije i grob sv. Ante. Što se tiče svjetovne arhitekture, grad je prepun palača i bogato ukrašenih kuća koje jednostano privlače pogled prolaznika. Između ostalog treba napomenuti i na trg Prato della Valle jedan od največih trgova u Europi,njegova veličina iznos 90.000 m2. Taj je trg okružen sa 78 skulptura poznatih tj. slavnih građana Padove. Nakon mise i male okrijepe nastavljamo svoj put prema Rimu.

Dolaskom u Rim koristimo malo slobodnog vremena kako b uhvatili svježeg zraka i odmorili se od vožnje autobusom. Sami ulaz u Rim nije me baš nešto pretjerano iznenadio niti očarao. Smeće i neuredne ulice, zasigurno nije ono što sam zamišljala, svemu tome je još doživljaj pridonjela kiša koja je natopila ulice.

Kako se kaže “poslije kiše dolazi sunce”, to je naravno lako i za očekivati, ali to je sunce sa sobom donjelo još nešto. Zrake sunca su obasjavale još nove i tek pale kapi kiše po središtu Rima. To je bio zasigurno jedan od najljepših prizora Rima, središte je zasigurno nešto što na samom ulazu niste niti pomislili da će te vidjeti. Prekrasne i velike građevine staroga Rima, zeleni parkovi i bogato ukrašeni trgovi fontanama i raznim skulpturama.

Sve ono što sam pomislila da ću se iznevjeriti u Rim je nestalo,svaka sumnja i svaki krivi pogled na Rim je bio opravdan, ovaj veličanstveni i prekrasni trenutak će zasigurno ostat urezan u moje misli cijeli život. Rim je ipak opravdao status jednog od najposječenijih gradova Europe, što zbog svoje ljepotemšto zbog hodočasnika koji neprestano dolaze i popunjavaju ulice i trgove.

30.04.
    Razgledavanje Rima je u punom jeku. Neki pomalo umorni i neispavani, ali ipak puni nade i vjere u ono što nas očekuje na ovome hodočašću. Ovaj je dan bio predviđen za razgledavanje staroga Rima što podrazumijeva panteon, koloseum i slične građevine koje jednostavno privlače vaš pogled. Sam Panton je nekada bio hram poganskim bogovima no kasnije je postao mjesto na kojem se mogu izvršavati mise. Panteon je poznat po otvoru na kupoli, taj otvor ima promjer  9 metara  i zanimljivost je u tome što kroz taj otvor ne pada kiša, zbog strujanja zraka u samoj građevini.
    Koloseum me iznenadio svojom veličinom. Znala sam da je velik i ogroman, ali to vidjeti uživo jednostavno je super i prekrasno. Toliko dobro da se opet želi doći u njegovu blizinu.
      Pošto je pred nama bila duga noć odlučili smo se vratitit ranije u hotel tj. u hrvatski dom u kojem smo bili smješteni.Pojeli smo,obavili sve što smo trebali, te puni volje i snage krenuli putem trga sv. Petra, krenuli smo prema Vatikanu.Ondje nas je oko 23 sata dočekalo nepregledno mnoštvo ljudi koji su već bili spavali u vrećama za spavanje ili se snašli na neki drugi način tipa spavanja na novinama, spavanje takoreći jedni na drugima, sve to kako bi sljedeće jutro tj. trenutak kada policija bude puštala na trg krenuli i zauzeli mjesta bliže Papi odnosno mjesta bliže samoga trga.

1.5.
Nakon 4 sata stajanja i čekanja u nadi kako će nas policija i organizatori pustiti na trg došao je taj trenutak. U odprilike 3 sata ujutro počelo je sa popunjavanjem trga. Zbog velike gužve i zbijenosti svih ljudi došlo je do stanja kada niste mogli dodirivati tlo, ljudi oko vas su vas takoreći držali u toj zbijenosti, niste se mogli pomaknuti.

Kada smo konačno ušli, smjestili smo se ispred velikog platna,te odlučili ostat na tome mjestu čitavu noć, i dočekati jutro, pripijeni jedni uz druge kako bi nam bilo toplije i ugodnije za spavati. Probdijeti cijelu noć u molitvi i sam sa svojim mislima, to je ono što je potrebno ovome svijetu,razmišljanje sa samim sobom, želja da si posložiš sve u glavi i shvatiš čemu uopće sve to, čemu tolika volja, od kuda nam uopće dolazi ta snaga.

Odgovor je vrlo jasan,sve ono što smo tamo doživjeli, sve ono što nam je dano toga dana bez obzira na naš umor, neispavanost sve je to zbog jednog i za jedan razlog sve je to u ime Boga i ime onoga koji nas je tamo i poslao. Ja smatram milošću to što smo bili tamo i što smo dobili zadatak da radost koju smo tamo doživjeli moramo nastavit dijelit sa ljudima oko sebe.

10 je sati. Počela je misa i Papa ulazi na trg sa osmijehom na licu pozdravljajući mnoštvo, svi smo uzbuđeni jer dolazi trenutak zbog kojeg smo i dolazili ovdje. Trenutak kada će papa Benedikt XVI proglasiti blaženim svoga predhodnika papu Ivana Pavla II. To je trenutak koji ću pamtiti dovijeka, sa lica su nestale sve sumlje i umori te se svima pojavio osmijeh. Svi su bili ustali i gromoglasnim pljeskom proslavili proglašenje novoga blaženika katoličke crkve. Svi su podigli svoje zastave prema nebu i još jednom uputili svoje molitve blaženiku.

Nakon završene mise i blagoslova zadržali smo se još 3 sata na trgu kako bi ušli u katedralu sv. Petra gdje je bio izložen lijes blaženoga Ivana Pavla II. Snaga koja se osiječala na tome mjestu može biti samo od Boga. Suze, sklopljene ruke i sve oči uperene u samo jednu točku.Nisam si niti mogla zamisliti da može tako velika skupina ljudi, takvo mnoštvo mladih doći na jedno mjesto zajedno kako bi proslavili Isusa, nakon što to doživite poželite nikada ne otići sa toga mjesta, jer znadete što vas čeka po povratku, tvoje mjesto, tvoja okolina, učestale psovke i mržnja koja se širi iz očiju kao katoličke i pobožne Hrvastke. Uistinu sam htjela zamrznuti taj trenutak i ostati duže vrijeme na tome mjestu.

Kako je vrijeme sve više odmicalo vratili smo se u hotel gdje smo odmorni i naspavani (koliko je to bilo moguće) dočekali sljedeće jutro.

2.5.
Spakiranih torbi i ujedinjeni u molitvi napuštamo hotel i sa suzama u očima odlazimo iz Rima, napuštamo ono što je mnogima okrenulo novu stranicu u životu i pokazalo im da nije sve tako crno kako se prikazuje,da nije sve tako bezveze i tmurno kako mi vidimo.Često puta smo previše okrenuti materijalnom i svoju radost tražimo u nekim stvarima, a zaboravljamo da nam je ona dana, da je ona u nama, zaboravljamo na svoju duhovnost i radot koju samo Krist može imati, zaboravljamo se radovati malim stvarima i uvijek želimo biti bolji od ostalih ne imajući na umu da sve što ovdje budemo imali,da ovdje i ostaje.

Naša posljednja, ali ne manje vrijedna destinacija bio je grad Asiz. Grad sv.Franje, grad na brdu, grad okružen zidinama,grad prekrasnih građevina i prekrasno uređenih ulica. Čim smo ugledali to mjesto primjetili smo da to nije samo običan grad, u tome se mjestu nalazi preko 40 redova časnih sestara i ostalih redovnika. Grad koji živi od molitve i milosti. To je definitivno najljepše mjesto koje sam vidila, toliko mi se svidilo da sam dobila želju preseliti se tamo.Kamene kuće, ukrašene raznolikim cvijećem i raznolikim ukrasima koje čovijeka ostavljaju bez riječi, to jednostavno treba doživjeti. Kaže se kako slika govori 1000 riječi, ali ovo se ne može doživjeti slikom,ovo se mora vidjeti vlastitim očima.

Bliži se kraj našemu hodočašću, prepuni doživljaja i priča ulazimo u autobus i ispunjeni milošću Božjom zahvalimo na svemu,što smo imali prilike doživjeti to iskustvo zajedništva, ljubavi i milosti jedni prema drugima. Na putu prema doma smo blagoslovili kupljene predmete u svetištima  i odmorli svoje oči. Stigli smo sljedeće jutro oko 3 i 30 ujutro na karlovačku autobusnu stanicu gdje smo se svi još jednom pozdravili i poželjeli uskoro ponovni sastanak.

Ovaj osvrt o hodočašću završavam riječima koje je sada blaženi papa Ivan Pavao II rekao 1998.godine u Hrvatkoj “Bit ćete mi svjedoci”. To i ja kažem vama budite svjedoci svoga vremena, ne dopustite da vas gaze i vrijeđaju, borite se za ono što volite i nikada ne odustajte.

Neka vas sve blagoslovi Gospodin Bog i blaženi Ivan Pavao II.:)

Piše naša učenica: Ivana Perković